Ploveci rijekama doživljavate svakojake zgode i nezgode. Ružne stvari gledamo što prije zaboraviti, a lijepima lijecimo dušu podsjecajuci se na njih..

 U normalnom životu vecina mladih ljudi koji su sa sela došli u grad bili su podstanari. Iz toga vremena sjecaju se raznih ugodnih i neugodnih situacija, besparice, loših stanodavaca i sl. pa znaju šta je podstanarstvo.
A podstanar kod jednoga obicnog poljskoga miša rijetko je tko bio. Rijetko tko, ali ja sam ipak to uspio, doduše samo na jednu noc.
U ljeto 2004. godine pustio sam se vrlo nabujalom Murom, od Podturena, uplovio u Dravu koja je još nabujanija bila i uputio se do Osijeka. Prvi puta plovim na nekoliko dana. Sa sobom imam i onoga što trebam, a najviše onoga šta ne trebam. Ali znaj ti šta ti sve treba, ipak je prvi put.
Kraj drugoga dana istice mi nedaleko mjesta Budakovac sa hrvatske strane rijeke. Odmjeravam obalu i tražim gdje bih mogao prvo pristati, a zatim i podici šator.
S druge strane je Madarska i tamo ne smijem. Ploveci tako spazim jednu dašcaru, kolibu malu, sa pristaništem, napuštenu.
Pristanem uz pristanište, pogledam okolo i po travi vidim da tu nije vec duže vremena nitko bio. Otvorim vrata a unutra mali ležaj, polica koja služi kao stol, mala pec i panj za sjedenje. Sve skupa u 2X2 metra. Raskoš za mene. Tim prije što mi tranzistor alarmira pogoršanje vremena.
"Uselio" sam se u unutrašnjost, pripravio i pojeo veceru, propravio ležaj i duboko u noc zurio u rijeku osluškujuci "rijecni mir", a onda pošao spavati.
Ujutro u sam osvit zore probude me šumovi na stolu. Polagano otvorim oci i imam šta vidjeti.
Na stolu se šepuri poljski miš. Malo se pomaknem a on me pogleda i skoci sa stola u rupu koja je bila ispod. Vidim da sam tu stranac, a on domacin. Dao mi je nesebicno na raspolaganje krov nad glavom i zaštitu od moguceg nevremena (nije ga srecom bilo, otišlo nocu negdje dalje). Ujutro došao da se upoznamo i da naplati nocenje. Pošteno. Koristio njegov dom pa mora to i da platim.
To sam i ucinio. Podjelili smo prvo kruh, a onda sam mu ostavio i dobro parce slanine. Onako da zamasti brkove.
Nakon dorucka spakovao sam se i otplovio dalje, Moga domacina nije bilo da se oprostimo. Od tada ga nisam vidio, ali ga se uvijek sjetim kada gledam ove stare fotografije...
Za: ribolovacki.blogspot.com
Autor: Olimp